Kada nešto stvarno želiš, onda ti se to i ostvari. Zagreb je silno želio 70. jubilarno izdanje Hanžekovićevog memorijala i uspio je, makar je bilo malo onih koji su vjerovali da se jedan tako ozbiljne pothvat u ovim vremenima može ostvariti.
Slika koju je Zagreb poslao u svijet s fontana i sa stadiona kraj Save nije samo slika atletike, već i nade da će ovim teškim vremenima uskoro doći kraj. Srca za svijet to su najbolje oslikala.
I dok povale stižu sa svih strana – od sportaša, institucija, publike – priča polako i sigurno ide dalje. Tradicija nije prekinuta, a bilo je puno razloga da se to dogodi. I veći od Zagreba ove su godine zatvorili vrata zbog korona virusa. I eto, nakon rata, zemljotresa, korone opet je taj mali skromni stadion uz Savu živio punim plućima. Makar su tribine bile praznije nego inače, makar je otkaza zbog pandemije bilo više nego inače, vidjeli smo kraljicu sportova u najboljem ruhu.
Treba znati da je ova godine specifična, da se u njoj teško treniralo, da se mnogi u njoj uopće nisu natjecali, da je doslovno bilo važnije nastupiti, nego napraviti neki rezultat za pamćenje, a dobili smo među svim i svjetski vrijedne dosege – Amerikanca Ryana Crousera u bacanju kugle (22.74), najbolji hitac u Europi posljednje 32 godine, jedan od najboljih svih vremena, Šveđanina Daniela Stahla koji je disk hitnuo do novog rekorda mitinga (68,87), britansku nadu Daniela Rowdena koji se svjetski znanom rekorderu mitinga Nigelu Amosu približio na samo stotinku, Francuza Wilhema Belociana bivšeg svjetskog juniorskog prvaka koji je slavio u Memorijalnoj utrci, dvije velike pobjednice našu Sandru Perković koja u premijernom nastupu sezone ‘ni iz čega’ baca blizu 65 metara, Juliju Levčenko prvu svjetsku visašicu jedinu koja skače ove sezone preko dva metra, jednu domaću mladu nadu Marka Čeku koji sjajno i obećavajuće skače u dalj ili ‘najdražeg komšiju’ Amela Tuku koji Zagreb ne propušta ni slučajno.
I uopće svi koji su došli iz raznih krajeva svijeta u ovom trenutku zaslužuju baš ono veliko licitarsko srce kao prijelazni pehar, u sjećanje na ovaj događaj koji je ostati posebnost jedne tradicije. A pravo srce, kažu, dobili su – svi.
Zagreb se na svoj skromni način etablirao na svjetskoj atletskoj karti, više nije pitanje hoćemo li u Zagreb, nego kada je ‘Hanžek’ i taj detalj puno govori. Ako jedan legendarni Joe Kovacs kaže da mu je to najdraži miting na svijetu, to sve govori.
A taj miting u ovim teškim vremenima iz Zagreba su vidjeli gledatelji iz 104 zemlje svijeta, što je podatak važan ne samo za sport, nego i za Hrvatsku uopće.
Kada svjetska atletska kuća pošalje čestitku za ostvareno, to nije kurtoazija, već znak da se napravio sjajan posao u iznimno teškim uvjetima za atletičare, publiku, medije… Sve te brojke, tradicija, rezultati obvezuju da priča ide dalje, da se kriteriji podižu s razlogom. I da svi jedva čekaju da Hanžek, vjerojatno 14. rujna 2021., u boljim okolnostima ponovo stigne u ‘Serbus dragi Zagreb moj’. (D. Pinević/Press)
