Krizne rane devedesete

Najteža godina u dugoj povijesti Hanžekovićevog memorijala svakako je bila 1991. Počeo je rat i činilo se da mitinga te godine (a možda ni ubuduće!) neće biti. No, kako su Hrvatska i Split prethodne godine ogranizirali odlično Europsko atletsko prvenstvo, čelni čovjek te priredbe Antun Vrdoljak tražio je u zagrebačkoj Gradskoj skupštini da se ‘Hanžek’ ipak održi i tako sačuva kontinuitet. Miting je održan pod nazivom Međunarodni atletski miting „Zagreb ’91“, no opstanak najstarijeg hrvatskog natjecanja bio je upitan još sljedećih nekoliko godina.

Tako je nakon mitinga 1993. Nenad Marinić u Sportskim novostima napisao:

„Hanžek je odolio svim iskušenjima iako je do prije par dana bio pred otkazom, izdržao je i teško, sparno poslijepodne, pa se na maksimirskom stadionu ipak trčalo, skakalo, bacalo. Memorijal Boris Hanžeković preživio je još jednu, ovaj put kritičnu godinu. Jasno, zbog poznatih razloga izostala su mnoga imena koja bi miting podigla na svjetski nivo, ali bilo je svega za vidjeti jer atletika ima svoju draž, pa i ako se ne radi isključivo o vrhunskim dometima. Uostalom, nisu izostala baš sva velika imena (Robert Emian, Aleksandar Kovaljenko, Oleg Procenko)…“